Ubrzo su mladi gledatelji uvučeni u drame nekoliko priča povezanih zajedničkom temom vršnjačkog nasilja. Kroz ispovijesti žrtava, koje sve redom dolaze iz školskih klupa, predstavljene su četiri priče.

Majstor ceremonije predstavlja priče i on je utjelovljenje svakog nasilnika. Ostali protagonisti su: Ena kojoj se zbog kožne bolesti rugaju ostali učenici pa ona stalno mijenja škole; Tomica koji je iznimno osjetljiv i često plače; Bela, opsjednuta lajkovima na društvenim mrežama jer tako ostvaruje potrebu za potvrdom i ljubavlju; Nika koja se boji postati nevažna u društvu.

Glumci čitavo vrijeme predstave izmjenjuju uloge nasilnika i žrtava, izazivaju prepoznavanje i osjećaje kod publike koristeći nasilan i vulgaran rječnik. Finale predstave je uobličeno filmom prikazanim putem projektora i rečenicom jedne od žrtava koja odzvanja i reže: “Pokušala sam se ubiti 3 puta ove godine…”

Predstava je dala dovoljno primjera da se svatko negdje pronađe ili prepozna situacije, a možda i ohrabri učiniti nešto da spriječi tragične posljedice za sebe ili svog prijatelja.

Emanuel Peponi Pintar, 5. a